EOS 300D je bio moj prvi ozbiljni digitalac. Prije njega, za astrofotografiju sam koristio nekoliko modela Praktica i Zenit 35 mm filmskih fotoaparata, uglavnom sa visokoosjetljivim crno-bijelim filmom. EOS je bio veliki napredak jer digitalni senzori ne poznaju tzv. odstupanje od zakona reciprociteta od kojeg boluje većina fotografskih filmova. Radi se o tome da fim kod slabog svjetla brzo gubi osjetljivost, pa ekspozicije mogu biti i više desetaka puta duže od onih izračunatih na osnovu deklarirane osjetljivosti filma. Taj račun kod igitalnog senzora funkcionira bez probelma, jer mu osjetljivost ne ovisi o tome koliko je svjetlo slabo. OK, s vremenom ekspozcije raste šum, ali to je već druga rpiča.
Uz ovu veliku prednosat, kod digitalnog snimanja slika je gotovo trenutno pohranjena na memorijsku karticu fotoaparata; kod filma je potrebna naknadna i relativno spora kemijska obrada te sušenje filma, pa onda još i izrada pozitiva (slika na filmu je negativna, tj. svijetliji objekti na filmu su prikazani tamnijim tonom, i obratno, što se rješava kopiranjem (često uz istovremeno povećavanje slike) na još jedan film, koji je ovaj puta nanesen na papir, pa se naziva fotopapir, što uključuje još jednu rundu kemijske obrade i sušenja gotovih slika.
Sve što nakon snimanja digitalnom kamerom ostaje, je prenijeti sliku na neko računalo, dotjerati (obično kažemo obraditi) je, pa je gledati na ekranu i event. još i dati otisnuti u najbližoj foto-radnji. Kako se obrada odvija na računalu, obično je brža, ali i pruža mnoge mogučnosti koje kod klasične fotogarfije nisu postojale, ili nisu bile praktične, npr. zbrajanje nekoliko slika (tzv. stacking) da se pojača signal i smanji šum.
Što se rezolucije snimaka tiće, skeniranjem nekih od svojih negativa na filmu našao sam da je efektivna rezolucija astrofotografije na brzom crno-bijelom filmu oko 1000x1500 pixela, za originalnu veličinu slike od 24x36 mm. EOS300D ima senzopr sa 2048x2072 pixela, što je već oko 4 puta više, novije digitalne kamere još su nekoliko puta bolje.
S druge strane, senzor EOS-a je u tzv APS formatu koji malo varira u veličini od kamere do kamere, za 300D je on 15,1x22,7 mm, dakle otprilike upola manji od veličine slike na filmu. To znači da će za dani objektiv, vidni kut na digitalnom fotoaparatu biti ugrubo nešto manji od onoga na filmu (snimit ćer se otprilike upola manji dio neba ili nekog drugog objekta). S druge strane, objektivi za 35 mm kamere će raditi nešto bolje na APS formatu jer vanjsku rub slike, koji je najviše pogođen aberacijama, neće bit snimljen. Obično se navodi da se 35 mm objektiv na APS senzoru ponaša kao da mu je žarišna daljina 1,6 puta veća.
Veći broj piksela na manjem senzoru znaći da su pojedini pikseli manji, u slučaju EOSa 300D oni su mali kvadratići veličine 7,35 mikro-metara (grubi račun za film daje veličinu od oko 24 mikro-merta, s time da kod filma ne postoje fizički određeni pikseli kao na digitalnom senzoru, nego si možete zamisliti da se slika sastoji od slučajno raspoređenih točaka te veličine.)
Uz kvalitetan objektiv, manji piksel znači bolje rezlučivanje slike, tako da slike snimljene digitalnim fotoaparatom i teleobjektivom često imaju bolju oštrinu i više detalja nego slike istog objekta snimljene na film pomoću teleskopa.
Jedna od prvih stvari koje sam napravio ovim digitalnim fotoaparatom bilo je testiranje objektiva za klasičnu fotografiju koje sam već imao. Oni su svi bili tzv. M42 sistem, tj. za priključak na fotoaprat imali su standardizirani (tada) M42x1 navoj. Srećom, već tada je bilo moguće nabaviti adapter koji je omogučavao prihvat tih objektiva na EOS. Uz njih sam isprobao i objektiv koji je došao sa EOS-om, tzv. kit objektiv, zoom 18-55 mm, F/3,5-5,6. Taj objektiv često se daje u kompletu sa fotoaparatom i danas, iako je malo moderniziran (mislim da je trenutna verzija III).
Donje slike smanjene su na veličinu 531x800 (otprilike 4x bin). Leće su uglavnom testirane na punom otvoru, smanjivanje otvora za jednu do dvije blende obično znatno popravlja kvalitetu slike.
Objektiv je bio namješten na žarišnu daljinu od 35 mm, na F/5,6. Na snimci je zviježđe Orla, a ekspozicija je bila 20s uz ISO 800. Slika je začuđujuće dobra.
Ova standardna leća (za 35 mm fotografiju pod standardnom lećom se podrazumijevala leća žarišne daljine od 50 mm). Ova leća je po konstrukciji i performansama vrlo slična Zeiss Pancolar 50 mm F/1,8 leći, koja s eponekad nalazila na skupljim modelima Praktice. Slika je osvijetljena 30s na ISO 800.
S ovom sam lećom snimio na stotine astrofotografija na film. Digitalna fotografija međutim pokazuje nešto astigmatizma prema rubovima slike, a svijetlije zvijezde imaju nekorigirani plavi haolo oko sebe.
Slika je sasvim u redu, iako su zvijezde nešto veće. Sa 2x binningom je potpuno upotrebiva. Ovu sam leću povremeno korsitio u kombinaciji sa osjetljivim filmovima za objekte slabog sjaja (komete, maglice i sl.), ali mi se nisu sviđale povećane zvijezde (oko 60 mikrometara u usporedbi sa 40 mikrometara kod većine ostalih leća koje sam koristio).
Ovo je standardni teleobjektiv za Praktice, i vjerovatno leća koju sam najviše koristio. Ovaj primjer nije precizno izoštren, a ekspozicija je bila kratka (10s), no svejedno, kvaliteta slike je prihvatljiva.
Još jedan teleobjektiv za Prakticu. Slika je jako dobra sve do ruba. OVaj primjer je slog od 5 ekspozicija od po 30 s uz ISO 1600.
Japanska leća koju sam nabavio rabljenu negdje u Njemačkoj. Isto tako daje malo veće slike zvijezda, ali praktički bez astigmatizma. Savršena, ako se zatvori na F/2,8. Zanimljivo, iako je F/1,4 nije primjetno brža od F/1,8 leće, po mom mišljenju zato što je u njoj podosta debelih leća čija stakla pojedu podosta svjetla. Njena težina donekle govori u prilog ovoj pretpostavci. Moguće je naravno i da antirefleksni slojevi nisu najbolji, no to je teže provjeriti.
Najčešći širokokutni objektiv za Prakticu. Nije toliko loš za tako široki kut.U uglovima slike pojavljuje se nešto astigmatizma, ali smanjivanje otvora to može znatno popraviti.
Vrhunska širokokutna leća (onoga doba). Još se sječam kako sam godinama sakupljao novac za nju i čekao d ainflacija malo "pojede" njenu cijenu, nadajući se uz to da je netko drugi neće odnijeti prije mene. Srećom, nije!
Zvijezde su gotovo savršene sve do ruba slike, vrlo imresivno za vidni kut od 42x60 stupnjeva (na digitalnom senzoru). Ovo je leća sa kojom sam snimio svoju najbolju sliku kumove staze iznad obzora prije mnogo godina.
Helios 44M je standardna leća ruskih Zenit fotoaparata. Optički je prilično loša, a širokokutni objektiv za istu kameru (37 mm F/2,8) je još lošiji. Postoje naravno i vrlo kvalitetene ruske leće, ali najčešće ih morate testirati sami.